Kad ste mlada, lijepa i nadasve talentovana glumica, to je bogomdan potencijal u svijetu sedme umjetnosti. S ponosom u tom kontekstu predstavljamo našu Lidiju Kordić. Iako tek na pragu tridesete (one famozne dobi za koju se u Americi odavno smatralo da je zadnja granica kada je imperativ uspjeti), ona je već kročila crvenim tepisima najčuvenijih filmskih festivala svijeta, ravnopravno s najzvučnijim filmskim imenima, od kojih su neki njezini dojučerašnji idoli, iz ne tako davne prošlosti kada je na svoje prve kastinge odlazila autostopom.
Djeluje kao jedna od onih priča tipa „preko trnja do zvijezda“ i, uslovno rečeno, donekle tako i jeste. Jer, trebalo je mnogo ljubavi i upornosti, volje, previranja i strasti za svoj poziv da se iz malog mjesta Radanovići pored rodnog Kotora, poslije dva pokušaja upisa studija glume u Crnoj Gori, otisne i proba na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, konačno prođe prijemni ispit i po završetku odigra nekoliko desetina uloga, na maternjem, francuskom, bugarskom, španskom i italijanskom jeziku. Njena filmografija uključuje zapažena ostvarenja u nekima od značajnih regionalnih i međunarodnih projekata, između ostaloga filmove „Radnička klasa ide u pakao“, „Sirin“ i „Elegija lovora“, dok je televizijskoj publici poznata iz serije „Močvara“. Turska, „Ataturk“, bila joj je preporuka za posljednju ulogu, koja ju je izbacila pred oči ljubitelja filma iz cijeloga svijeta.
Odvažnost u izboru pokazala se kao pun pogodak; u italijanskom filmu „Diva Futura“ odigrala je rolu Ilone Staler Ćićoline, harizmatične zvijezde filmova za odrasle. Lidija Kordić prihvatila je priliku da prikaže kompleksan ženski lik koji je označio početak jedne nove epohe, borbe protiv klišea, „za“ emancipaciju žena i feminizam. Za to ostvarenje nagrađena je hvalospjevima kritičara i ovacijama publike, prvo na predstavljanju filma u Veneciji prošlog avgusta, da bi na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu u februaru osvojila laskavo priznanje „Evropske zvjezda u usponu“.
Takoreći „katapultirana“ u sazviježđe filma, trenutno je jedna od najsjajnijih predstavnica crnogorske filmske industrije (ako ne i najsjajnija). Blistava tačka novog talasa crnogorskog filma.
„Definitivno je to velika stvar. Vjerujte, ni sama svega nisam bila svjesna do prije možda nekoliko dana. Tek sad, kad se sve nekako sleglo, znam da je to ogromna stvar i da su mi se otvorila vrata negdje gdje ja sad još uvijek ne kapiram da jesu. Jer, upoznala sam mnogo ljudi, kasting direktora s kojima smo imali „speed dating“ cijeli jedan dan i sigurna sam da su nas zapamtili jer oni dolaze svake godine da bi upoznali „shooting stars“. Nas 10 na njih 50-60 je nešto što se ne može desiti u normalnim okolnostima. Da nije bilo tih brzih sastanaka ne vjerujem da bih u godini ili duže upoznala toliko važnih kasting direktora iz cijelog svijeta. Znam da će se iz toga možda izroditi neke lijepe saradnje, ali zasada jedino što mogu da kažem za širu publiku jeste da je to stvarno jedan ogroman festival, veoma značajan za nas i da je ova nagrada, zapravo, nešto kao evropski Oskar za mlade glumce. Da, toliko je veliko! Osjećala sam ogromnu odgovornost i potrebu da u dobrom svjetlu predstavim i moju zemlju i djevojčice, kao što sam rekla u govoru, iz malih mjesta poput mene. Zato sam željela da poguram ideju kako je moguće da se ostvari sve što se zamisli. Svakako moram zahvaliti Filmskom centru Crne Gore koji mi je pomogao jer bez toga se ništa od ovoga ne bi desilo. Da nije bilo FCCG, ja ne bih mogla da prijavim samu sebe, niti bi to mogla moja agencija i zato ću uvijek biti zahvalna našem Filmskom centru, a posebno Marku Erakoviću bez kojega sam bila spremna da od svega odustanem.“
Podrška krovne strukovne ustanove, posebno u maloj zemlji poput Crne Gore, bila je ključna na putu do ovoga cilja. Kad joj je javljeno da sve kreće i mora se ispunjavati dokumentacija, slati fotografije, kratka videa i ostali materijali, shvatila je ozbiljnost situacije.
„Sve mi je to bilo fascinantno, tim više što sam bila prva iz Crne Gore za „shooting stars“. Spoznaja da će za mnogo decenija poslije to negdje pisati znači ogromnu odgovornost. Zato su u meni pomiješane emocije koje je teško opisati. Sve je predivno i prestrašno u isto vrijeme. Opet moram spomenuti: bez Filmskog centra, ništa od toga ne bi bilo“, zahvalno će Lidija Kordić. Koliko je njen uspjeh velik, kazuje i činjenica da o Crnoj Gori i našoj kinematografiji kasting direktori s kojima je u Berlinu pričala nisu skoro ništa znali.
„Kasting direktorima ne mogu zamjeriti što nas ne poznaju jer nisu navikli da rade s ljudima iz malih zemalja. S druge strane, jako su otvoreni za saradnju, spremni da nas stvarno upoznaju i čuj“, govori nam o surovoj stvarnosti u svijetu filma. Ali, stvarnosti u kojoj upravo ona i istaknuti pojedinci poput nje dolaze u mogućnost da odškrinu vrata svima ostalima sa svoje – još nedovoljno poznate – geografske tačke. Ili, kako je to u svom svečanom govoru na dodjeli nagrade poručila u posveti, svim malim djevojčicama koje sanjaju velike snove.
Je li i ona oduvijek željela postati glumica?
„Diva Futura“ otvorila mi je čitav novi svijet. Kao prvo, oduvijek sam željela da živim i radim u Italiji. Zatim, imponovao mi je rad s takvom ekipom profesionalaca. Voljela bih da ponovim to iskustvo. Ne zaboravimo da je i nagrada u Berlinu i aplauzi u Veneciji, sve zbog tog filma. Bez njega se ništa ne bi ovako posložilo.“
Iako joj je spomenuti posljednji film ujedno i zasada najdraži, Lidija Kordić ne „spava“ na lovorikama dok prima čestitke za minuli rad.
„Lani sam imala jedno mi od dražih snimanja, srpsku seriju i film „Volja sinovljeva“ reditelja Nemanje Ćeranića, u produkciji „Režima“. To mi je jako drag proces i neka sasvim nova tema kod nas. A trenutno radim „Tri boje cvekle“, predstavu/operu u SARTR-u, u režiji Irene Popović“, govori s puno entuzijazma o svojim ostvarenjima u kojima evidentno uživa, ali ne leti iznad oblaka jer na pitanje gdje je gledaoci najviše prepoznaju skromno, uz stidljiv smijeh, odgovara:
„Vjerovatno sam i dalje najpoznatija u mojim Radanovićima! Tu me sigurno svi znaju, a za ostalo, nisam sigurna.“
Je li „holivudska fabrika snova“ na najvišem mjestu liste želja?
„Ma, ne znam, nisam toliko sanjala o tome. Moja mašta vodi ka cilju da u sklopu svog posla obiđem svijet i usput učim što više jezika, a gdje će to da se završi uopšte mi nije bitno. Volim da radim, pa bih da tako nastavim i ne zaustavljam se. A Holivud? Desio se ili ne, OK sam s tim. Ako bude super, ako ne, opet dobro“.
Svijet filma kompleksan je; istovremeno neodoljivo primamljiv i lako moguće poguban. Karijera mlade glumice među najranjivijima je u branši, ako ništa drugo, zbog rizika od ukalupljivanja u tipske uloge. Čini li joj se da je danas u toj koži ipak lakše nego u zlatno doba Holivuda?
„Voljela bih da sam bila u tom zlatnom dobu, pa da mogu da uporedim. Mislim da se i danas vidi razlika između glumaca i glumica i što se tiče honorara i ponašanja na setu, poštovanja i svega ostaloga. Imam sreću što to nisam osjetila previše, osim možda u nekim naznakama. Svako svoj put gradi. Mislim da ako ja ne želim da me smatraju lošijom ili manje važnom da ja to mogu postići vlastitim stavom i odabirima i ponašanjem. Iz seta u set učim se tome. Apsolutno postoji rizik od upadanja u tipske uloge, ali zbilja sam do sada imala sreće da su mi nudili potpuno različite. Ne bih voljela da mi se to desi niti ubuduće jer želim da isprobam nešto drugačije. Vjerujem da je dosta toga na nama.“
Kakve filmove i serije lično voli da gleda i bindžuje li i ona ponekad neke od njih?
„Da, evo posljednje sam bindžovala „Adolescence“ o kojem svi pričaju i stvarno sam se oduševila. Volim serije, ali nemam puno vremena za njih, pa više gledam filmove. Veliki sam fan dokumentaraca, tako da poslednjih sedam godina gledam dokumentarne filmove. Zato se, kao, ne mogu koncentrisati na fikciju jer zanima me realan svijet. Možda je to pomalo čudno jer bavim se fikcijom u svom pozivu, ali u dokumentarcima sam našla neko svoje opuštanje. Valjda mi je to prešlo od mame jer ona i ja zajedno oduvijek gledamo dokumentarce“, pripovijeda nam o još jednoj svojoj pasiji.
S obzirom na afinitete, vidi li se u budućnosti u nekome od srodnih filmskih zanimanja s druge strane kamere, poput brojnih kolega koji se često okušaju i kao reditelji ili producenti?
„Da, baš bih voljela. Režiju sam i ranije htjela da upišem nakon glume, da probam i to. Međutim, ovdje u Sarajevu ne primaju svake godine na taj smjer, pa čekam možda neku narednu priliku da upišem taj program. Moja je velika ljubav i montaža. Sve što se filma tiče volim osim produkcije. Naprosto nisam za to rođena“, uvjerena je.
Znači, kreativnost – da, a „menadžerisanje“, birokratiju i sve ostalo što ide uz to ostavlja nekima drugima. Tipično za većinu umjetnika.
„Kreativac sam, papirologija i slično me ne zanima. Završila sam srednju ekonomsku školu i znam da je to nešto što mi je najdalje.“
Ima li neku ulogu iz snova?
„Meni je najveća želja da zaigram u nekom horor filmu. Probala bih da igram i muškarca, bar jednom, jer mislim da moje lice ima svoju žensku i mušku stranu. Tipa virdžine, kakve smo imali u Crnoj Gori. Tako nešto što niko ne bi od mene očekivao.“
Zanimljiv odabir. Možda baš rimejk crno-bijelog ostvarenja „Virdžina“ Srđana Karanovića iz 1991. Znači, vjeruje u svoju moć transformacije. Takve uloge vole Oskari: preobražaj, poružnjavanje…
„Da, to mi je velika želja, da budem najružnije stvorenje na svijetu. Da sam monstrum u nekom hororu, pa da se potpuno preobrazim i psihički i fizički. Nadam se da ću dobiti priliku. Ako ništa, upisaću režiju, pa ću sama sebe režirati“ smijući se odgovara.
Dok češljamo filmska pitanja, želje i ambicije, podsjećamo se i njene muzičke karijere. Hoće li Lee Dee ostati pjevačica uz gitaru na terasama ljetnih večeri u Kotoru?
„Ja bih intimno voljela dvije karijere, ali ih je jako teško uskladiti i raditi ravnopravno u isto vrijeme iako se stvarno trudim da ne zapostavim muziku. Jeste to plus i prednost za glumicu, super mi je kad pjevam i miksam muziku za film, ali više volim da te moje dvije ljubavi budu odvojene. Da je Lee Dee neko drugi. Kao alter ego“, kazala je.
Za kraj razgovora poželjela još jednom zahvaliti FCCG-u za potporu i poslati poruku mlađim kolegama.
„Filmski centar Crne Gore, ljudi u njemu su kao neki moji anđeli čuvari još od samih početaka moje karijere i prvog odlaska u Kan. Uvijek se pojave kada treba. Kako živim u Sarajevu, sama ne tražim išta od Crne Gore, nikakvu podršku, ali kad vidim da je imam, meni je to nešto najljepše na svijetu. A mlađim kolegama savjetovala bih ono što stalno ponavljam, a čini mi se da mi niko ne vjeruje: bitno je snimiti kasting, nevažno je li za veću ili manju ulogu i sve drugo. Jer, taj snimak će poslije da kruži i ko zna ko će sve da ga vidi i koju ćeš ulogu dobit. Tako se meni desilo mnogo puta, kad baš nisam bila najzadovoljnija kako sam ga odradila, da se neki reditelj za par godina sjeti i pozove me u novi film koji radi. Eto, to bih voljela da poručim kolegama, da ne odustaju od kastinga i snime ga kakav god da je.“
U Crnoj Gori snimala je do sada tri puta i voljela bi da ponovi to iskustvo što prije.
„Iako ja i Bosnu i Hercegovinu smatram svojom kućom, ipak sam rođena u Crnoj Gori i tu mi je život. Često spomenem strancima u filmovima koje snimam kako bi mogli da rade setove u Crnoj Gori, koliko je kod nas ljepote. Možda ih pomalo smaram, ali neka, a oni mogu time samo da dobiju”, za kraj intervjua zaključila je Lidija Kordić.
intervju vodila: Silvija Glavić Grgur
——————————————-
Mediji mogu da preuzmu i objave ovaj materijal isključivo uz prethodnu pismenu saglasnost Filmskog centra Crne Gore. Zahtjevi mogu da se pošalju na email: press@fccg.me