Kapitalan je uspjeh trijumfovati na jednom od najprestižnijih festivala animiranog filma, u žestokoj konkurenciji od blizu hiljadu kandidata, a ako ste pritom crtali rukom odnosno radili analogno, u današnje doba digitalizacije i vještačke inteligencije, riječ je o zaista pažnje vrijednom umjetničkom djelu. Upravo to je (u ovom slučaju i doslovno) pošlo za rukom crnogorskom autoru Matu Uljareviću, koji je na 35. „Animafestu“ u Zagrebu, početkom juna, osvojio nagradu „Zlatko Grgić“ za kratki animirani film „Uroš“. U njemu nam je u nešto manje od sedam i po minuta pokretnim slikama urađenim tehnikom ugljena na papiru prikazao dramatičnu biografiju Uroša Toškovića. Takav interdisciplinarni pristup Uljarević kao autor ima otprije; aktivan je na polju vizuelnih umjetnosti, književnosti i filma. Završio je studije skulpture, na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Pokretač je Festival evropskog animiranog filma i ilustracije „Reanimacija“. Član je Umjetničkog savjeta Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Za početak, čestitamo što ste na „Animafestu“ 2025. osvojili jednu od nagrada. Kakav je osjećaj biti laureat na jednom od najprestižnijih svjetskih festivala animiranog filma?
Sama činjenica da je film selektovan za „Animafest“ bila je iznad svih očekivanja. Radilo se o rekordnoj konkurenciji, a festival je jedan od najreprezentativnijih u svijetu, tako da je biti u odabiru za glavno takmičenje kratkometražnog filma velika čast. Nagrada pride je ohrabrenje da nastavim da istražujem i stvaram na način koji je dosta eksperimentalan, vrlo specifičan po tehnici i stilu, i podrazumijeva određeni rizik. To što nagrada nosi ime čuvenog animatora Zlatka Grgića ima dodatnu težinu i čini čitavu stvar još svečanijom.
Na njihovom službenom sajtu lijepo ste predstavljeni. Kako ste primljeni u Zagrebu?
Odlično! Sam festival ima posebnu energiju, prijateljsku i dosta opuštenu, za razliku od mnogih koji robuju formalnostima i protokolima. U Zagrebu su svi zajedno – učesnici, organizatori i publika, druže se i ima čitav niz pratećih događaja, od edukativnih i usko stručnih, do zabavnih, što atmosferu čini posebnom. Prije tri godine, kad sam razvijao koncept za ovaj film, bio sam prvi put na „Animafestu“, i još od tada nosim lijepo iskustvo. Na sajtu festivala se osim podataka o filmu nalazi i podkast epizoda posvećena „Urošu“, film je bio u fokusu medija, a jedan razgovor o filmu snimljen je i za „Cineurope“. Osim toga, radovi nastali u procesu rada na filmu predstavljeni su na tradicionalnoj izložbi „Izakulisa“ u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu. Film će imati još dva prikazivanja u Zagrebu, u okviru projekcije nagrađenih filmova – „BEST OF Animafest 2025“.
Mato Uljarević sa dodjeli nagrada za animirani film „Uroš“ na 35. Svjetskom festivalu animiranog filma – Animafest Zagreb
U zvaničnom objašnjenju žirija koji je prepoznao i nagradio „Uroša“ stoji: nagrada „Zlatko Grgić“ (nazvana po autoru čuvenog „Profesora Baltazara“) za najbolji film napravljen izvan obrazovne institucije otišla je crnogorskom filmu „Uroš“ Mata Uljarevića (Dok produkcija, Protos film d.o.o.), „ugljenom elegantno iscrtanom animiranom filmu u kojem se čovjek bori protiv mračne prisutnosti dok mu se život preobražava kroz promjenjive slike koje je sam stvorio“. Možete li to približiti prosječnom gledaocu?
Film je inspirisan životom i umjetničkim opusom našeg velikog umjetnika Uroša Toškovića koji je preminuo prije šest godina. Želio sam da film bude „hommage“ njemu, naslanjajući se na Uroševo dječačko iskustvo tokom Drugog svjetskog rata koje će postati osnov za čitav njegov mračni i nadrealistični opus. Trudio sam se da motive iz tog opusa prenesem u film, da se likovi koji se pojavljuju na njegovim platnima, kao što su lik vojnika, prostitutke ili žene u koroti, pojave u filmu u formi nadrealnih snoviđenja. Radnja okvirno prati biografski tok, naročito period Uroševog djetinjstva i kasnijeg života u Parizu, gdje je došao kao dio prve generacije jugoslovenskih umjetnika u Francuskoj, živeći u siromaštvu praktično čitavo vrijeme. Sve se to naslućuje kroz film koji nije dokumentaran ni biografski, u klasičnom smislu te riječi. Ta biografija prosto služi kao mehanizam da se ispriča jedna šira priča o umjetnosti uopšte, i njenoj moći da prevaziđe smrt, o čemu je Tošković često govorio za svoga života.
Da bismo dočarali publici vaš uspjeh, podsjetimo kako se radi o drugom najstarijem festivalu animacije na svijetu, a konkurencija je, kako ste i sami napomenuli, žestoka. Kako su se vama dopali ostali radovi? Kakvi su trendovi u svijetu animiranog filma? Ima li autorskih rješenja koji po nečemu iskaču, a sviđaju vam se?
U pitanju je impresivna selekcija filmova u smislu širokog dijapazona različitih tema i tehnika, autora i senzibiliteta, od naglašeno narativnih ostvarenja do kompletno apstraktnih pristupa. Bio je pravi užitak pratiti festivalski program. Tu su se mogli naći i filmovi u tradicionalnoj tehnici animacije. Iako u manjini, ova vrsta filmova nije nestala, a sam „Uroš“ je takav film. Svaki kadar počinje kao crtež ugljenom na papiru velikog formata koji fotografišem. Zatim napravim malu izmjenu i onda ponovo slikam. Tako fotografišem čitav niz intervencija, a kada se fotografije spoje nastaje pokretni crtež. Ugljen je i referenca na crtačku tehniku koju je često koristio Uroš Tošković pa ponekad gledalac ima osjećaj da se nalazi u crtežu glavnog junaka.
Tu ste se naslonili na naše sljedeće pitanje, pa slijedi još samo potpitanje: koliko se danas u svijetu digitalizacije cijeni analogni, odnosno „ručni rad“?
Kako vrijeme prolazi, a sada ulazimo i u eru vještačke inteligencije koja pruža fenomenalne mogućnosti, pažnja publike i selektora se paradoksalno vraća filmovima koji njeguju odnos prema materijalu i „opipljiv“ način animiranja. Vjerujem da je to jedan od razloga zašto je „Uroš“ prepoznat i nagrađen. Izuzetno mi je drago zbog toga jer i sam vjerujem da ne postoji digitalna tehnika koja može da zamjeni ručni rad.
kadar iz filma „Uroš“
Koliko se današnji animirani film razlikuje i može li se uopšte upoređivati sa crtaćima mnogih djetinjstava iz radionice Volta Diznija ili „naše gore lista“ Dušana Vukotića, koji je tog slavnog holivudskog konkurenta 1961. i pobijedio u trci za Oskara. Usput, Vukotić je bio Crnogorac i jedan od predstavnika zlatnog doba Zagrebačke škole crtanog filma. Koliko se danas razlikujemo i može li se do spomenutih visina?
Svako vrijeme nosi svoju specifičnost. Nisam od onih koji smatraju da je jedno vrijeme bilo razdoblje vrhunca, a onda stvari degradiraju. Kako se razvija tehnologija, mijenjaju uslovi, svijet oko nas i način kako ga razumijemo, tako se mijenja i umjetnost, naravno. Ono što ta situacija danas donosi je hiperprodukcija materijala, a ogromne količine osrednjih stvari mogu možda baciti u sjenku neke zaista kvalitetne. Ali, suštinski vjerujem da danas možemo naići na jednako važne i velike filmove kao i onda.
Kako stoje stvari s animacijom u Crnoj Gori? Bi li se, po Vama, za takav kadar trebao osnovati poseban univerzitetski smjer ili pojačati saradnja dramskih i likovnih akademija? Je li, generalno, za prosperitet domaćeg animiranog filma potrebno više edukacije ili novca?
Za razvoj animiranog filma neophodna je edukacija. To u Crnoj Gori nedostaje. Imamo fakultete likovnih i dramskih umjetnosti i bilo bi prirodno da se tu, na pola puta, u skorijoj budućnosti pojavi i neki studijski program za animaciju. Ja sam u animaciju ušao kroz individualno umjetničko istraživanje, eksperimentišući sa crtežom i njegovom transformativnošću, ali to se ne dešava često. Nerealno je očekivati da će samouki autori izgraditi relevantnu animatorsku scenu, ona se gradi sistemski. U tom sistemu važan je aspekt finansijske podrške za proizvodnju, koji je već vrlo dobro razvijen kroz fondove Filmskog Centra Crne Gore (kroz koji je podržan i „Uroš“). Važan je i prostor za prezentaciju autora i njihovo upoznavanje, i upoznavanje šire publike sa relevantnim ostvarenjima u svijetu. To se takođe već dešava – dio sam tima koji je ove godine u martu pokrenuo prvi festival animacije u Crnoj Gori, pod nazivom „Reanimacija“, koji je bio više nego uspješan, s trodnevnim programom evropskih animiranih filmova i pratećih sadržaja, velikom posjećenošću i s dobrim reakcijama publike. Međutim, bez edukacije mladih talenta ništa od navedenog nije dovoljno. U tom smislu mi smo crna rupa u regionu u kojem animacija postaje sve popularnija, sa uspostavljenim studijskim programima, etabliranim festivalima, i scenom koja se uveliko razvija.
Jeste li zadovoljni statusom animiranog filma u svijetu uopšte i u kulturi generalno? Očekujete li da će vam ova nagrada biti preporuka za buduće projekte?
Animacija je poseban umjetnički izraz, naročito kada se radi o kratkoj umjetničkoj animaciji. Ona se koristi filmskim jezikom, ali njene mogućnosti prevazilaze mogućnosti filma, to jest otvaraju se u novom pravcu. Ona zauzima prostor između crteža i filma, koji ni jedna od ove dvije discipline pojedinačno ne može da obuhvati. Kako raste usredsređenost savremenog čovjeka na vizuelnu kulturu, tako raste značaj animacije. Vjerujem da autorska animacija ima budućnost pred sobom, uprkos izazovima koji se tiču novih tehnologija koje suštinski mijenjaju način na koji stvaramo vizuelne sadržaje. Što se tiče nagrade ona već ima pozitivne efekte za život filma. Takva referenca na samoj premijeri preporučuje ga, pa selektori ozbiljnih svjetskih festivala traže da ga pogledaju. Nadam se da će ova vrsta vidljivosti pomoći da „Uroš“ dođe do publike, što je najvažnija stvar. Svi pravimo filmove da bi bili gledani, a za kratki animirani film ne postoji ozbiljnije interesovanje televizija ili bioskopa, pa oni zavise od prikazivanja na filmskim festivalima.
Mato Uljarević sa nagradom „Zlatko Grgić“ za animirani film „Uroš“ na 35. Svjetskom festivalu animiranog filma – Animafest Zagreb
Možete li sad, nakon svjetske premijere u Zagrebu, najaviti kada i gdje će „Uroš“ pred oči domaće publike?
Film će uskoro imati televizijsku premijeru na RTCG. To prikazivanje moralo je sačekati svjetsku festivalsku premiijeru. Premijera za domaću publiku će biti novo iskustvo jer je Uroš Tošković njoj najpoznatiji, i biće interesantno čuti reakcije.
Na čemu još trenutno radite i što imate u planu vezano za buduće projekte?
Uskoro završavam dokumentarni film „Burna brežina“, koji je unekoliko sličan filmu „Uroš“ jer takođe tretira asketski život jedne neobične ličnosti. U pitanju je iskušenik Goran koji živi na ostrvu brinući se o maloj kamenoj crkvi, i ne odstupa čak ni zimi, uprkos udarima vjetrova koji nanose velike talase sa otvorenog mora. Producent filma je Miljan Vučelić, a direktor fotografije Ivan Čojbašić. Radim i na novom animiranom projektu radnog imena „Rajsferšlus“ koji je dobio podršku Filmskog centra Crne Gore. Priča filma inspirisana je sugestibilnim zvučnim predloškom koji je komponovao muzičar i producent filma Nemanja Popović kao svojevrsni muzički ekvivalent Roršahove mrlje. U odnosu na impresije o zvuku različitih ispitanika, kristališe se jedna priča koja se dotiče teme simulakruma, nestalnosti ljudske percepcije, virtuelizacije stvarnosti i propagande, sa referencama na Platonovu alegoriju o pećini i starogrčke mitove o silasku u Hadovo cartstvo. U odnosu na zvuk radim animaciju u analognim tehnikama, nadam se bez digitalnih intervencija. Riječ o vrlo otvorenom procesu, pa ćemo tek vidjeti gdje će nas povesti.
Kad već spominjete da ste u komunikaciji s mladima, vidite li i kod njih pojačan interes za animaciju nakon što je vaš kratki film postigao uspjeh? Kada vide vas da crtate rukom, zaintrigira li to njih da se malo odmaknu od digitalnog svijeta i nacrtaju nešto svojeručno?
U procesu stvaranja filma „Uroš“, sam materijal je dosta uticao na scene i cjelokupnu priču. Kada radite rukom, otvaraju se nove mogućnosti u smislu pravca u kojem crtež može da se „razvija“. Dinamičan odnos između autora i materijala koji koristi je nešto izuzetno važno, čega nema u digitalnim tehnikama. Vjerujem da to ne može tek tako da nestane ni kod novih generacija. Na „Reanimaciji“ smo ove godine organizovali i jednu radionicu participativne „stop-motion“ animacije za mlade. U pitanju je bila upravo animacija crteža na papiru. Većina se s tim susrela po prvi put, ali po reakcijama je bilo jasno da ta tehnika budi interesovanje i poriv da se uđe u eksperiment.
intervju vodila: Silvija Glavić Grgur
——————————————-
Mediji mogu da preuzmu i objave ovaj materijal isključivo uz prethodnu pismenu saglasnost Filmskog centra Crne Gore. Zahtjevi mogu da se pošalju na email: press@fccg.me