Dugometražni dokumentarni film „Šagargur“, autorke Nataše Nelević, donosi priču o stradanju žena u vrijeme najbolnije totalitarne epizode jugoslovenskog socijalizma – IB Rezolucije (1948), a premijerno prikazivanje imao je u srijedu veče, u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Sa Golog otoka, logora-ostrva film skreće pogled ka manjem, ženskom logoru na susjednom ostrvu Sveti Grgur ili Šagargur, kako glasi lokalni naziv ovog ostrva. Sjećanja logorašice Đine Markuš, sačuvana u njenim memorima, susreću se u filmu sa svjedočenjima njene nećake Marine Đurašković i pogledima koje nekoliko mladih crnogorskih autorki i umjetnica odašilju ka Svetom Grguru. Njihova osjećanja, refleksije i imaginacija udruženo traže odgovor na pitanje – kako je više od 600 Jugoslovenki ućutkano u logorima i zašto tu tišinu čujemo i danas?
O priči koju ovo ostvarenje nosi, važnosti, te nama danas, za sajt Filmskog centra govorila je autorka Nelević.
Film je podržao Filmski centar Crne Gore, a kasnije je uslijedila i podrška Filmskog centra Srbije. Koliko Vam je značila podrška Filmskog centra Crne Gore?
U trenutku kada smo producent Branimir Žugić i ja odlučili da tražimo podršku Filmskog centra Crne Gore, imali smo, naravno, sve što je potrebno za pripremu dokumentacije, ali su i dalje neke stvari visile u vazduhu i ponekad je bilo razloga da se osjetimo demoralisano: priča o jugoslovenskim logorima u vrijeme IB Rezolucije je toliko kompleksna i višeslojna da to može da obeshrabri. U tom smislu, podrška Filmskog centra Crne Gore stigla je u pravi čas, kao signal za početak trke: nakon toga više nije bilo povratka. Tako da tu podršku najviše doživljavam kao ohrabrenje. Vjerujem da i nekim drugim autorima i autorkama ta podrška znači upravo to, i da ima još ko zna koliko projekata koje je Filmski centar skinuo sa klackalice i pogurao naprijed.
Koji su bili najveći izazovi prilikom rada na ovom dokumentarnom filmu?
Nedostatak arhivskog i uopšte dokumentarnog materijala je vjerovatno nešto što ne bi sebi poželio nijedan autor dokumentarnog filma. Mi smo se, međutim, našli upravo u toj nezavidnoj situaciji. Imali smo pred sobom memoare Đine Markuš, koja više nije među živima, i sjećanje njene nećake koja je mogla da svjedoči o njenom životu, i to je bio uglavnom sav dokumentarni materijal o glavnoj junakinji filma. Na drugoj strani, arhivska građa o Golom otoku krajnje je oskudna, barem kada je riječ o onoj građi koja bi zaista dokumentovala šta se u logorima realno zbivalo sa nelojalnim Jugoslovenima u vrijeme IB Rezolucije. Dakle, morali smo da se oslonimo na riječi i na sjećanja. I da ti memoari i svjedočenje Marine Đurašković, njene nećake, nisu bili tako sugestivni sigurno bismo se našli u ozbiljnom problemu. Ali, srećom, ispostavilo se da su glasovi tih žena jedinstveni i možda uvjerljiviji od nekog potencijalnog arhivskog materijala. Takođe smo na samom početku odlučili da uključimo nekoliko mlađih umjetnica i autorki i da istinitost ovog sadržaja potkrijepimo njihovom imaginacijom i refleksijama o logorskim iskustvima Đine Markuš. Tako su se u filmu našle Jelena Laban, kao interpretatorka memoara Đine Markuš, Teodora Nikčević kao autorka izložbe koja je integrisana u film i Slađana Kavarić Mandić kao komentatorka. Nadam se da su dobili nešto važno od učešće u procesu pripreme filma. Film je od njih svakako dobio mnogo. Još jedan izazov ticao se moga rediteljskog neiskustva. Srećom, pojavio se Dušan Vuleković. U filmu je potpisan kao montažer, ali je ovdje u velikoj mjeri bilo angažovano i njegovo rediteljsko znanje i umjetnički senzibilitet.
Film je u cjelini obojen ženskim iskustvom. Odlučili ste se da napravite film o jednoj ženi, ali posredno i o drugim ženama koje su bile deportovane u logore u vrijeme IB Rezolucije, iako je muškaraca bilo mnogo više: od više od 16 000 logoraša, žena je bilo „samo“ 900. Dakle, glavna junakinja je žena, glavna svjedokinja takođe, a onda u filmu vidimo nekoliko umjetnica i autorki. Ekipa koja je realizovala film nije isključivo ženska, ali se čini da je ovaj film ipak preplavljen nekom ženskom osjećajnošću i perspektivom. Da li to žensko prisustvo može da promijeni pogled na taj istorijski događaj?
Mislim da može. Moguće je da bi ženski memoari o stradanjima ljudi u jugoslovesnkim logorima u periodu od 1949. do 1953. mogli da promijene naš pogled na taj užasni događaj. Moguće je da je tako mislio i Danilo Kiš kada je odlučio da će intervjuisati logorašice, a ne logoraše sa Golog otoka (serija „Goli život“, 1989, JRT). Možda zvuči pretenciozno i nedokazivo kad kažemo da je ženski pogled na logorske traume zapravo istinitiji i humaniji, ali tu ipak ima neke logike: vjerovatno je da su žene koje su trpjele sva ta poniženja imale manje problema da to priznaju naprosto zato što je njihov „herojski ego“ bio slabiji. Ja sam čitala dosta memora logoraša, i muških i ženskih autora, i mislim da tu ima neke istine. Memoari Đine Markuš bi svakako to mogli da potvrde: oni su nevjerovatno moralno precizni, usredsređeni na suštinu logorskog nasilja, ali su istovremeno i lični, u njima nema stida i nema uopštavanja. Istovremeno, koliko god sve to bilo strašno, stalno osjećamo da ostaje otvoren neki prozor kroz koji struje nježnost i humanost. Dakle, možda bi taj ženski pogled na ovaj događaj značio više istine, ali i više humanosti i pogleda u budućnost. Mislim da su tom pogledu u filmu mnogo doprinijele i sve druge akterke, ali i kompozitorka Slobodanka Bobana Dabović Đurić čija muzika prosto nosi ovaj film.
Zašto nam je danas važno da znamo ko je bila i šta je proživjela Đina Markuš?
Skloni smo da događaje vezane za IB Rezoluciju tretiramo kao specifično jugoslovensko istorijsko iskustvo koje je vezano za komunistički totalitarizam i sukob komunističkih partija Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, i koje je u tom smislu jedinstveno i neponovljivo. Ali, mislim da tu ima još nešto. Goli otok je bio logor među mnogim drugim logorima 20. vijeka. Dvadesetovjekovni logori razlikuju se u pogledu obima i metoda uništavanja ljudi, ali njihova logika je uvijek ista. Nažalost, teško možemo reći da je priča o logorima zauvijek završena. I dalje živimo pod tom prijetnjom. I danas postoji mogućnost da se u ime zaštite nekog javnog interesa proglasi vanredno stanje i tada prestaje da važi moralni i pravni poredak. Tada smo na korak od logora. A tamo se uvijek dešava ista stvar: čovjek čovjeku postaje vuk jer je to jedini način da sačuva goli život. Mislim da zato priča o Đini Markuš nije samo podsjećanje na stare jugoslovesnke nepravde, već i poziv na budnost.
Memoare Dine Markuš interpretira Jelena Laban. Film dokumentuje i pripremu izložbe Teodore Nikčević, posvećene crnogorskim logorašicama, a istorijski i politički kontekst tumači Slađana Kavarić-Mandić. Sa potomkinjama crnogorskih informbirovki razgovaraju Milica Nikolić i Renata Jambrešić-Kirin. Producenti su Branimir Žugić i Miro Radošević, izvršni producent Branimir Žugić, montaža i post produkcija Dušan Vuleković, autorka muzike Slobodanka Bobana Dabović-Đurić, a dizajn zvuka uradio je Aleksandrar Brajović. Film je realizovala produkcijska kuća „Live production” uz podršku Filmskog centra Crne Gore i Filmskog centra Srbije. Nakon premijere u Podgorici, krajem marta 2024, film će biti prikazan na Martovskom festivalu dokumentarnog filma u Beogradu.