Nakon domaće premijere na 38. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro Film Festival
Dok odbrojavamo sitno do završetka 38. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival, polako se sliježu utisci poslije premijere još jednog crnogorskog dugometražnog igranog filma iz takmičarske selekcije i recentnog rada uopšte njegovog autora, Nikole Vukčevića. Uz „Obraz“, čije je prvo prikazivanje pred domaćom publikom na Kanli kuli ispraćeno dugim, burnim aplauzom, Vukčević je paralelno angažovan na nekoliko projekata u različitim fazama do finalizacije, kao reditelj i nezavisni producent. Vjerovatno ga od svega trenutno najviše zaokuplja završetak biografskog dokumentarca o Janku Niloviću, a uz to razvija i dva nova igrana filma.
Interesantno je da je prije tačno 20 godina premijeru imao njegov „Pogled sa Ajfelovog tornja“ kao prvi crnogorski film iz nezavisne produkcije, a slučajno ili baš tome u čast, nedavno je na tržište plasirao svoj vinski brend CineWine. Nakon putovanja po filmskim festivalima u inostranstvu, rada u montaži i po porodičnom vinogradu, u Herceg Novi je stigao kao dvostruki učesnik programa; uz prethodno spomenuto, vidjeli smo ga i na drugom izdanju dana filmske industrije, Montenegro Film Rendezvousu.
Odgledali smo i domaću premijeru filma „Obraz“ na Montenegro Film Festivalu u Herceg Novom. Već ste ga promovisali u inostranstvu – uključujući selekcije na A‑listi festivala poput Kaira i IFFI Goa. Kako biste ga najavili onima koji ga još nisu pogledali?
Nakon osam godina posvećenog rada na ovom filmu, domaća premijera „Obraza“ za cijelu našu ekipu predstavlja poseban trenutak. Iza nas je niz međunarodih festivalskih prikazivanja, ali ono koje slijedi u Herceg Novom, pred publikom kojoj i sami pripadamo, pred ljudima koji razumiju kontekst i nijanse koje film nosi, za mene i sve nas ima posebnu vrijednost. U tom smislu, emocija je sigurno snažnija nego igdje drugo. „Obraz“ nije konvencionalan ratni film, već je riječ o porodičnoj drami smještenoj u ratnom vremenu, fokusiranoj na unutrašnji moralni kompas i preispitivanja jednog hrabrog čovjeka i njegove porodice. Film postavlja pitanje šta znači ostati čovjek u vremenima kada su svi temelji društva poljuljani – zakoni, vrijednosti, pa i sama ljudskost. U koridoru ratne zbilje, u pograničnoj zoni Crne Gore naseljenoj Albancima, jedan čovjek – Nuredin Nur Doka pruža sklonište dječaku čiji su roditelji ubijeni. Dječak je pravoslavni hrišćanin, Nur je Albanac musliman – u vrijeme kada ime i prezime znače tanku granicu između života i smrti, te time dom porodice Doka postaje arena etičkog izbora koji nadilazi nacionalne i vjerske barijere – obzirom da ta kuća biva pod opsadom upravo iste fašističke jedinice koja je ubila dječakovu porodicu i zapalila im kuću. Film postavlja ključno pitanje: Šta znači ostati čovjek kad to postane najteži zadatak? U momentu kada se čini da su hrabrost, empatija i integritet nestali, glavno pitanje je šta će Nur uraditi, da li će ostati vjeran svome unutrašnjem kodeksu i krenuti težim putem, riskantnim za cijelu njegovu porodicu. Temeljen motivima stvarnih događaja koji su zaiskrili maštu umjetnika, ali i na univerzalnim principima čojstva i ljudskosti, utemeljivanih od Marka Miljanova pa do udaljenih geografija, „Obraz“ nosi poruku koja nadilazi regionalni okvir i čini mi se da je to potencijal koji su međunarodni selektori i njihova publika prepoznali. Danas, dok se svijet suočava sa političkom polarizacijom do istrebljenja neprijatelja, naš film poziva na refleksiju o zajedničkim vrijednostima, saosjećanju i odgovornosti, i kako jedan moralni izbor može promijeniti tok istorije. Zato „Obraz“ ne doživljavam kao istorijski film, već kao iskrenu porodičnu dramu sa univerzalnom relevantnošću, film za svakog čovjeka pred etičkim raskršćem. Vjerujem da su to teme koje nas sve dotiču, bez obzira na prostor i vrijeme. Film je sniman na autentičnim lokacijama u Crnoj Gori i okupio je međunarodnu ekipu, ne samo pred kamerom, već i iza nje; po finansiranju putem javnih konkursa ovaj film je i crnogorski i srpski i hrvatski, a putem ličnog partnerstva postao je i njemački. To je za mene bio važan aspekt, jer vjerujem u snagu međunarodne saradnje i zajedničkog stvaranja. Dosadašnje reakcije publike u inostranstvu bile su vrlo podsticajne – prikazivali smo ga u Njemačkoj, Italiji, Indiji, Španiji, Argentini, Portugalu, Mađarskoj, Bugarskoj, Egiptu (u nekim od ovih zemalja i po više puta, na različitim festivalima), očekuje nas još nekoliko zanimljivih selekcija koje ćemo tek najaviti… Ali, vjerujem da će domaća publika film doživjeti najintimnije. I nadam se da će osjetiti da ova priča dolazi upravo iz našeg prostora, ne samo kao proizvod umjetničkog izraza, već i kao poziv na promišljanje o temeljnim ljudskim vrijednostima koje ovaj prostor promoviše od vajkada.
kadar iz filma „Obraz“
Usput ćete da se posvetite i drugom izdanju industrijskih dana Montenegro Film Rendezvous. Je li vam se učešće prošle godine isplatilo?
Apsolutno. Smatram da Montenegro Film Rendezvous ima potencijal da postane strateška tačka razvoja crnogorske kinematografije, ne samo kao događaj, već kao prostor za stvaranje konkretnih saradnji i zajedničkih vizija. Prošlogodišnje učešće svima nama iz struke je donijelo značajne kontakte, ali i inspiraciju – dijalog sa evropskim partnerima otvorio je nove puteve. Ove godine učestvujem s dva filma: dokumentarcem „The Sample“, posvećenim izuzetnom muzičkom geniju Janku Niloviću, snimanom u Francuskoj, Turskoj i Crnoj Gori, koji je trenutno u fazi postprodukcije i igranim filmom „Odjek“, koji je u intenzivnoj fazi pripreme, pred ulazak u nepodsrednu fazu pre-produkcije. Za autore sa prostora kakav je naš, umrežavanje nije luksuz, ono je preduslov opstanka i rasta. Zato ovaj događaj vidim kao mnogo više od industrijskog formata: on je poziv na saradnju, razmjenu ideja i kreiranje zajedničkih filmskih vizija koje prevazilaze granice i jezike. I zato – svaka pohvala za tim koji ga je inicirao i organizovao, jer ova platforma, organizovana na način visokog novoa, prijeko nam je potrebna.
Imate li plodnu saradnju sa Filmskim centrom Crne Gore?
Vjerujem da je to prirodno – ne samo ja već i sve moje kolege u Crnoj Gori – tako da je mogu nazvati veoma aktivnom – od samog osnivanja Filmskog centra Crne Gore do danas. Redovno učestvujem na svim javnim pozivima i otvoreno podržavam način na koji ova institucija sprovodi javni interes kroz konkurse. Procedure Filmskog centra, nivo, kao i jasan fokus na razvoj, predstavljaju stubove sistema koje nismo imali, a koji su danas nezaobilazni za svakog autora. Podsjetiću da je Crna Gora poslednja na Balkanu koja je osnovala svoj Filmski centar. Dolazim iz generacije autora i producenata koji su filmove stvarali u uslovima bez sistemske podrške, gdje je svaki kadar bio rezultat entuzijazma, a ne institucionalne infrastrukture. Zato s punim uvjerenjem mogu reći da razumijem suštinski značaj postojanja ovakve institucije i da ga podržavam. Ne bih bio neskroman ako kažem da su rezultati rada moje generacije uticali na formulisanje ideje da Crna Gora mora imati svoj Filmski centar. Naši filmovi, uključujući i „Pogled sa Ajfelovog tornja“, prvi crnogorski film u nezavisnoj produkciji, i druge filmove koji su uslijedili, bili su pokazatelji da postoji autorski i produkcijski potencijal, ali da mu treba sistemska podrška snažnija od tadašnjeg skromnog konkursa Ministarstva kulture. Danas svjedočimo da Filmski centar ima ključnu ulogu: kvalitet novih filmova, postupnost i mjerljivost rezultata u finansiranju, rast kvaliteta, rast broja projekata i međunarodnih koprodukcija, prisustvo na prestižnim festivalima – sve to nije slučajno. To je rezultat planskog rada i strategije, ali i partnerstva sa autorima koje se gradi na povjerenju i konstantnom podizanju standarda. Upravo takvo partnerstvo nam je svima neophodno da bismo gradili snažnu i samosvjesnu kinematografiju.
Prije tačno dvadeset godina premijeru je imao i prvi crnogorski film u nezavisnoj produkciji – „Pogled sa Ajfelovog tornja“, čiji ste reditelj, ko-scenarista i jedan od producenata. Kako danas, dvadeset godina kasnije, gledate na taj film koji i dalje stoji visoko na ljestvici Filmskog centra Srbije: na listi gledanosti manjinskih koprodukcija je trećeplasirani u XXI vijeku, ispred tridesetak drugih filmova?
Danas, sa vremenskim odmakom od dvadeset godina, na „Pogled sa Ajfelovog tornja“ gledam kao na filmski događaj koji je označio prekretnicu u savremenoj crnogorskoj kinematografiji: nastanka prvog filma u nezavisnoj produkciji, na osnovu javnog konkursa, u regionalnoj koprodukciji i u koprodukciji sa Javnim servisom. Taj film je nastao entuzijastički i incidentno, u doba kada nije postojala institucionalna infrastruktura za filmsku produkciju – ni Filmski centar, ni sistemska podrška – kao svojesvrsni odgovor jedne mlade grupe ljudi i njihovih saradnika, i zato je njegov nastanak bio prije svega čin entuzijazma, kreativne hrabrosti i kolektivne volje jedne mlade ekipe ali i prvog javnog konkursa Ministarstva kulture. Imao je i vrlo pristojnu bioskopsku distribuciju za to vrijeme o čemu svjedoči i današnja statistika Filmskog centra Srbije, vrlo dobru DVD prodaju u Crnoj Gori i Srbiji, te bio je na dvadesetak filmskih festivala i smotri u svijetu – što je zapravo bilo otkrivanje čitave ove djelatnosti za nas u Crnoj Gori. Zajedno sa dometima „Opet pakujemo majmune“ Marije Perović i „Imam nešto važno da vam kažem“ Željka Sošića, „Ajfelov toranj“ je u mnogome otvorio vrata nezavisne produkcije u Crnoj Gori. Ti filmovi su, između ostalog, i prvi praktični dokazi da ovdje postoji publika zainteresovana za domaće priče, ali i kapacitet da ih ispričamo profesionalno, uz savladavanje velikih produkcionih izazova. Takođe, upravo taj prvi talas nezavisne produkcije u velikoj mjeri činio je i neophodne početne reference današnjih redovnih profesora FTV režije na FDU Cetinje, koleginice Perović i mene, bez čega teško da bi danas imali ovu vrstu akademske filmske škole koja već vidno daje rezultate. Uz podsjećanje na jubilej filma „Pogled sa Ajfelovog tornja“, kao početka jedne nove filmske stvarnosti u Crnoj Gori, treba reći da u današnjim bioskopskim uslovima u Crnoj Gori ne postoji više niti jedan bioskopski 35 mm fimski projektor koji bi na velikom platnu mogao tehnički da prikaže ovaj film, usljed digitalizacije bioskopa, i da predstoji jedna vrsta tehničke borbe da se pokuša napraviti DCP kopija, obzirom da su faze laboratorije rađene u inostranstvu.
U Crnoj Gori se krenulo i s poticanjem kreativnih industrija kroz seminare, radionice i subvencije. Pozdravljate li to? Šta je najpotrebnije: „know-how“, finansijska ulaganja ili nešto treće?
Pozdravljam svaki ozbiljan pokušaj da se razviju kreativne industrije u Crnoj Gori, jer sam već tri decenije svjedok koliko je važna sistemska podrška da bi se ideja pretočila u ostvarenje, a kreativne industrije svuda u svijetu su važne i za kulturu i ekonomiju; primjer Kalifornije govori o mogućnostima bez kraja. Još početkom 2000-ih, kada smo prve nezavisne filmove producirali u formi aktivnosti nevladinih organizacija, znali smo koliko je znanje oskudno, koliko je teško doći do finansijske podrške i koliko je malo prostora za profesionalno usavršavanje izvan formalnog obrazovanja. Zato mi je danas posebno drago vidjeti da se otvaraju razni programi, inicijative i mehanizmi koji podstiču upravo te tri najvažnije tačke: akademsku i van-akademsku edukaciju, finansiranje i razmjenu znanja. Najvažnije od svega jeste kontinuitet kvaliteta. Kreativne industrije nisu domen jednokratnih poduhvata. Potrebno je da edukacija ne bude sporadična, već redovna i strukturirana. Potrebno je da finansiranje bude strateško, a ne sezonsko. Potrebno je da se uspostavi kulturni ekosistem u kojem mladi ljudi ne samo da uče i stvaraju, već i ostaju, razvijaju se i profesionalno sazrijevaju. Sa time na umu, prošle godine smo organizovali trodnevnu stručnu manifestaciju „Storytelling“, u saradnji sa Galileo Production Montenegro i nekoliko partnera poput Crnogorske kinoteke i Progresivnog filma, te javnih konkursa Ministarstva kulture i Filmskog centra. Fokus radionice bio je na unapređenju razumijevanja scenarija – ne samo tehnički, već i u kontekstu njegove dramaturške i emocionalne vrijednosti. Bio je to za mene jedan od onih trenutaka u kojima osjetite da se dodatno razvija potencijal zajednice kreativaca. Moj iskreni cilj je da ta radionica postane tradicija, jer kvalitetna priča je temelj svega, u filmu, pozorištu, ali i u svakom segmentu kreativne industrije. Radujem se da nam se ove godine, posredstvom javnog konkursa Glavnog grada, i Podgorica partnerski pridužila, tako da idemo dalje zajedno. Ukratko: edukacija, kontinuitet, i umrežavanje – to su tri stuba na kojima treba graditi budućnost kreativnog sektora kod nas.
Kako ste zadovoljni stanjem na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje ste danas rukovodilac studijskog programa Film i mediji? Vidite li među studentima „nebrušene dragulje“?
Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju je, još od svog osnivanja, prostor iz kojeg su izrasli neki od najvažnijih umjetničkih glasova u Crnoj Gori i ta vrsta javnog doprinosa je nemjerljiva, kako u domenu glume, produkcije, pozorišne režije, dramaturgije – tako i filmske režije. Kao neko ko je prošao kroz različite nivoe umjetničkog i akademskog obrazovanja, prvo kao student (van Crne Gore), zatim kao asistent pa profesor na Cetinju, mogu odgovorno reći da ovaj fakultet ima ozbiljan državni potencijal i, što je još važnije, nove generacije studenata koje nas svakodnevno podsjećaju zašto ovaj posao ima smisla: vidim ljude koji razmišljaju kreativno, slobodno, stvaraju hrabro i posjeduju senzibilitet koji je neophodan da bi se savremeni film i medijska umjetnost razvijali u pravcu koji nije samo estetski zanimljiv, već i društveno relevantan. I sve više je mladih ljudi iz regiona koji postaju naši studenti, koji su time ozbiljna potvrda ukupnog rada FDU Cetinje, kao i stipendije i prilike koje naši studenti dobijaju pri odlascima na poslijediplomske studije u inostranstvo. To su mladi ljudi koji razumiju svijet, koji žele da ga komentarišu kroz svoj rad i to je neprocjenjivo. Pored toga, FDU Cetinje za mene nije samo profesionalno okruženje, već i prostor u kojem se stalno inspirišem. Mladalačka energija, otvorenost, hrabrost i svježina u njihovom stvaralaštvu podsjećaju me zašto sam umjetnost izabrao kao životni poziv. Međutim, paralelno sa entuzijazmom koji nosimo, osjećam i veliku odgovornost: potrebno je da studente vodimo kroz realne puteve razvoja, ali i da ih naučimo kako da profesionalno funkcionišu u tržišnim uslovima, kako da opstanu u konkurentnom okruženju. Zbog toga vjerujem da treba dodatno proširiti postojeće studijske module, naročito u oblastima montaže i kamere, koje su izuzetno tražene na tržištu, ali još uvijek nedovoljno institucionalno podržane. Takođe, važno je i da Fakultet ostane povezan sa realnim produkcionim procesima – da profesori, saradnici i studenti aktivno učestvuju u projektima, da se ne stvori akademski balon odvojen od stvarnosti. Mi to uveliko radimo, ali uvijek može i mora bolje. U tom smislu, atmosferu na fakultetu vidim kao zdravu, otvorenu, kreativnu – i vjerujem da svake godine primamo nove snage kojima ćemo pomoći u akademskom razvoju da oni svojim djelima redefinišu granice domaće kinematografije i dramskih umjetnosti.
Radite li nešto novo vezano za pozorište?
Pozorište je moja prva ljubav i moje prvo profesionalno ishodište. U njemu sam naučio šta znači režija u najintimnijem i najneposrednijem smislu, jer u pozorištu nema montaže, nema drugog pokušaja, sve se dešava tu, pred publikom, u realnom vremenu, u odnosu teksta, glumca i režije. Taj susret s gledalištem uvijek me je ispunjavao posebnom vrstom energije i odgovornosti. Moj akademski put je takođe ukorijenjen u pozorištu, diplomirao sam i magistrirao upravo na njegovoj estetici, a tema mog doktorata takođe se dotiče komparativnih odnosa pozorišta i filma. U ranim godinama profesionalnog rada, pozorište mi je donijelo prve rediteljske izazove i uspjehe, a posebno sam zahvalan na iskustvu koje sam stekao kao umjetnički direktor Gradskog pozorišta u Podgorici u dva mandata, prije svega u radu sa glumcima, što je vrsta sigurnosti koju imam zbog tog dostignuća. Rad u pozorištu me je, dakle, naučio i najvažnijoj rediteljskoj vještini: kako da slušam glumca. Taj rad „u četiri oka“, bez zaštitne mreže, traži potpunu posvećenost i autorsku iskrenost. To iskustvo unosim sa sobom u svaki filmski kadar, jer vjerujem da najbolji filmovi u sebi uvijek nose tu iskru žive, scenske prisutnosti. U posljednjih desetak godina, moj fokus se preusmjerio ka filmu i obrazovanju, ali nikada nisam emocionalno napustio scenu, jer to je iskustvo koje se ne zaboravlja. Pozorište je moj prostor radosti i znam da će se naši putevi ponovo ukrstiti i da ću se tome radovati. Takođe, upravo sada razvijam jedan filmski projekat koji je adaptacija uspješnog pozorišnog projekta, nadograđujući ga mogućnostima filmskog medija. Iako je u pitanju druga umjetnička forma, odnos prema likovima, emociji i dramskoj strukturi ostaje vrlo pozorišan u svojoj srži.
Vinogradarstvo i vino su vam još jedna strast. Odakle to? Biste li to ikad „pretočili“ u film?
Vinogradarstvo je u moj život ušlo nenajavljeno, ali snažno. Nakon iznenadne smrti mog oca Iva, ostao je jedan divan vinograd i niz dilema duboke odgovornosti nad stoljetnom tradicijom u mojoj porodici, koju nisam mogao ignorisati. Bez velikih planova, ali s punim srcem da se ta vrijednost sačuva, bez obzira na moje brojne obaveze, sedam godina kasnije, moja supruga Dragana i ja, zajedno sa našim tehnolozima, kreirali smo brend CineWine (filmsko vino) koje je sa četiri svoje specifične etikete već par mjeseci prisutno na tržištu. Riječ je o fizičkom radu koji čisti misli, to je za mene postao i prostor ravnoteže, u kojem postoji drugačiji ritam, koji podsjeća na osnovne stvari: strpljenje, njegu, pažnju, vjeru da će ono što ulažeš danas, plod donijeti tek za godinu. Ili dvije, ili sedam.
U čemu trenutno pronalazite najviše kreativnog užitka?
Par dana pred ovogodišnju berbu grožđa, i nekoliko dana pred crnogorsku premijeru mog filma – više strepim, nego što uživam. Ako bih nešto istakao, što mi daje određenu vrstu nade, to je dosadašnja komunikacija tog filma sa publikom, i to je nešto što priželjkujem u Herceg Novom, te na projekcijama koje će uslijediti. Kada prepoznate da publika istinski osjeća ono što ste željeli da podijelite, kada vam poslije projekcije priđe neko iz potpuno druge kulture i kaže: „Ovo je i moja priča“ – tada znate da je film ispunio svoju svrhu, i tome se nadam. Uživam i u montaži dokumentarnog filma o Janku Niloviću. Riječ je o kreativnom, ritmičkom procesu koji mi pruža posebno zadovoljstvo – u njemu se muzika i slika stapaju u jedno, a priča o jednom geniju polako se sklapa u mozaik koji je podjednako umjetnički koliko i emotivan.
Na kojem sljedećem projektu radite? Ima li nešto novo u pripremi?
Dakle, trenutno završavam dugometražni dokumentarni film o Janku Niloviću – genijalnom muzičaru i kompozitoru crnogorskog porijekla, koji je decenijama živio i stvarao u Francuskoj. Njegova muzika je doživjela globalnu renesansu zahvaljujući generacijama DJ-eva i producenata koji su ga „otkrili“ kroz semplove. Ovaj film je više od biografije – to je portret jednog izuzetnog duha koji je kroz muziku prevazilazio granice, kulture i epohe. Projekat je sniman u Crnoj Gori, Francuskoj i Turskoj, i sada se nalazi u završnoj fazi montaže. Nedavno smo na javnom konkursu dobili sredstva Glavnog grada da završimo ovaj projekat i to mi puno znači. Paralelno razvijam dva igrana projekta. Jedan je u saradnji sa Melinom Pota Koljević, izuzetnom scenaristkinjom s kojom dijelim senzibilitet i razumijevanje narativa ukorijenjenih u prostoru Balkana, ali univerzalnih po poruci. Drugi je u koautorstvu sa Draženom Kuljaninom, scenaristom iz Švedske, koji donosi drugačiji pogled i pristup drami – što je za mene i izazov i osvježenje. Takođe, kao producent, pripremam i jedan istorijski film, prema scenariju crnogorske scenaristkinje na privremenom radu u Kanadi – Ivane Darson, koji će režirati moj kolega i partner u nizu dosadašnjih projekata – Ivica Vidanović. To je ambiciozan projekat koji donosi autentičnu priču iz naše prošlosti i već sada okuplja respektabilan tim saradnika iz više zemalja, uz podršku koju smo pored Crne Gore dobili i iz Turske. Za mene je kreativnost neprekidni tok – ona ne poznaje kalendare, granice ni pauze. Svaki novi projekat je i novo učenje, novo putovanje, nova mogućnost da kroz umjetnost budemo bolji – kao stvaraoci, ali i kao ljudi. Svojevrstan projekat je i izazov distribuirati „Obraz“ u bioskopima Crne Gore i regiona i radimo na tome da se to desi u predstojećoj sezoni jesen/zima.
Intervju vodila: Silvija Glavić Grgur
——————————————
Mediji mogu da preuzmu i objave ovaj materijal isključivo uz prethodnu pismenu saglasnost Filmskog centra Crne Gore. Zahtjevi mogu da se pošalju na email: press@fccg.me