Sa prvim danima novembra na bioskopski repertoar stiže nam – „Otapanje vladara“. Nakon festivalskog puta po Evropi, počevši od svjetske premijere u Roterdamu početkom godine, regionalna publika gledala ga je ljetos u Puli, nedugo zatim sretnici među nama uspjeli su doći do ulaznica za domaću premijeru u Herceg Novom, a sada će se paralelno sa distribucijom u Crnoj Gori prikazivati u latinoameričkoj Mar del Plati i time kreće u obilazak svijeta. Gledaoci odavde sigurno će imati specifičan odnos sa filmom, doživljavajući ga kroz prizmu vlastite istorije i osjećaja koje i danas, sa viševjekovnim odmakom, gajimo prema – po mnogima – najvećem Crnogorcu svih vremena, Petru II Petroviću Njegošu, na kojemu je baziran glavni lik. Sa rediteljem Ivanom Salatićem imali smo veliki intervju uoči posljednjeg Montenegro Film Festivala, pa smo ovom prilikom popričali što se sa njegovim najnovijim djelom u međuvremenu dešavalo. Pridružili su mu se producent Dušan Kasalica i u svojoj debitantskoj filmskoj ulozi, glavni glumac Marko Pogačar. Sa glavnom trojkom „Otapanja vladara“ o svemu što najviše može interesovati naše gledaoce prije ulaska u bioskopske dvorane pročitajte u razgovoru za Filmski centar Crne Gore, koji slijedi.
Vaša istorijska drama „Otapanje vladara“ kreće u distribiciju po bioskopima diljem Crne Gore i, naposlijetku, u multiplekse. Jeste li uzbuđeni? Imate li tremu? Kakav je osjećaj u iščekivanju „suda“ domaće publike koja kao po pravilu biva najkritičnija? Kolikom gledanošću biste bili zadovoljni?
Ivan Salatić: Uprkos uvriježenom utisku da publika danas najčešće odlazi u bioskop s jasnim očekivanjem filma koji želi da vidi, vjerujem da je istinski smisao ulaska u salu upravo u mogućnosti da budemo iznenađeni — da otkrijemo nešto novo, što pokreće misli, razgovor i promišljanje. U tom duhu posmatram i ovaj film, kao i publiku koju on, prije svega, poštuje – publiku čiju radoznalost i otvorenost nagrađuje. Nadam se da će, kada je riječ o ovom filmu, ali i o budućnosti kinematografije u cjelini, ona ostati prvenstveno u domenu umjetnosti i u službi ljudske potrebe za razmjenom ideja, osjećanja i slika.
U prilici ste da ovime uputite javni poziv gledaocima da u što većem broju dođu i ispune bioskopske sale. Kako biste apelovali? Konkretno, koja bi bila vaša poruka koja će ih zaintrigirati da pogledaju ovaj film i odu kući ispunjeni, sa osjećajem da je to bilo kvalitetno provedenih sat i 33 minuta?
Marko Pogačar: Film bi preporučio jednako onima koji imaju bolju predodžbu o tome što bi ih u kinodvorani moglo dočekati, dakle, filmofilima kojima Ivanov rad nije nepoznanica, imaju donekle sumjerljiv referentni okvir – to jest ljubiteljima suštinski modernističkog, visokostiliziranog „sporog filma“ – i onima koji nemaju pojma o čemu se tu zapravo radi, zanima ih nešto iz crnogorske povijesti, nešto o vladiki Radi. Možda najviše upravo njima, uza sav rizik da me poslije temeljito kunu, iz političkih razloga i jer ih je film, oslonjen na atmosferu i rafiniranu, vizualno kodiranu apstrakciju, smorio. Vlastite toteme teško je preispitivati, pa nekad nije loše da vas nešto na to, ovako usput, natjera. Prašinu s pozlatom uokvirenih goblena treba raspuhati, utemeljujuće mitove čitati iz neočekivanih, kritičkih rakursa. Ne radi se tu, nipošto, o nepoštovanju prema baštini. Riječ je, između ostaloga, o tome kako se ona kroz vrijeme konstruira, značenjski prevrednuje, i ideološki instrumentalizira od razdoblja do razdoblja naše povijesti, to jest, o tome da razumijemo kako smo, po ulaštenim stepenicama toga i brojnih drugih mitova, dospjeli u čudan ćorsokak u kojem tavorimo već neko vrijeme.
Kako biste potencijalnom gledaocu objasnili naš naziv „Otapanje vladara“ ili „Wondrous Is the Silence of My Master“ za međunarodno tržište?
Ivan Salatić: „Otapanje vladara“ je naslov koji postoji gotovo od samog početka — još iz vremena kada nije postojao pravi scenario, već samo prve ideje o filmu. Gotovo da je sam naslov bio neka vrsta amajlije koja je čuvala te rane nacrte da ne odlutaju od teme. Pojavio se vrlo intuitivno i pokazao se kao dobar oslonac za razvoj ideje o rastakanju i poroznosti konstrukcije moći i autoriteta — onoga što se uspostavlja kroz dijalektiku, a zapravo postaje breme za ono što je ljudsko, tjelesno, pa i poetsko. S druge strane, u duhu te „višeglavosti“ filma, engleski naslov — s kojim sam takođe veoma zadovoljan — nastao je tek na samom kraju. On vuče korijen iz scenarističkog tkiva filma: zapravo je prevod jedne Đukove replike, koja, iako nije ušla u konačnu verziju filma, na zanimljiv način je pronašla svoj put u ovaj poduži engleski naslov.
Marko Pogačar: Ideja otapanja, metafora koja se oko nje gradi, stoji čini mi se u samoj srži filma. Ta je metafora međutim složena, ulančana, mozaična po svojoj strukturi. A tišina, šutnja koja dolazi odozgo, s vrha hijerarhije, od figure od koje se očekuje zapovijed i riječ vodilja, svakako pripada njezinom djelokrugu, iako u izvornom naslovu ostaje neizrečena. Ovaj je Vladar kontemplativan, melankoličan. S njegovim tijelom i njegovom idejom samog sebe i mjesta iz kojeg dolazi razgrađuje se i njegov jezik, a jezik je temeljni organ vlasti. Pritom je riječ o pjesniku, dakle, čovjeku riječi u svakom smislu. Pitanje je krije li se u njegovoj šutnji moć ili nemoć, odnosno, koji od tih polova šutnje u pojedinom trenutku njegove priče prevagne.
Iako je okosnica ekipe odavde, film je regionalna koprodukcija u smislu finansija i većeg dijela postave. Očekujete li da će ga publika u ostalim ex-Yu državama prihvatiti kao svoga? Koliko tu značaja može imati sličnost jezika, referiranja na Njegoša kao obaveznog autora iz školske lektire ondašnjih generacija i ostalo?
Marko Pogačar: Njegoš je i dalje naš. Čini mi se da za iole realne potencijalne gledatelje ovog filma na našim prostorima on nije nepoznanica. Razlikovat će se, sigurno, ono što se u taj historijski lik u različitim kontekstima (ne)upisuje. Pretpostavljam da ga gledatelji nekakve srednje generacije u Hrvatskoj ili Sloveniji danas uzimaju više zdravo za gotovo, kao relativno udaljenu povijesnu ličnost, uz minimum, ili potpuni izostanak dnevnopolitičkih konotacija. U Crnoj Gori ili Srbiji riječ je ipak o živom mitu i istovremeno real-političkoj činjenici, sa svim izazovima, problemima i oprečnim tumačenjima koja, ni dan danas, nisu bez prijevoda u opipljivo političko ovdje i sada. U Hrvatskoj su nas, svakako, u međuvremenu zajašili nekakvi drugi, „ljepši i stariji“, ili posve suvremeni mitovi, koji nas sada more. Važno je da smo ih svjesni, da znamo kako funkcioniraju. Vjerojatno najvažnije: da odbijemo, odbacimo glib koji njihovim poluraspadom nastaje, a mi se u njemu davimo.
Ivan Salatić: Smatram da je jedna od vrlina ovog filma upravo u tome što se usuđuje da se suoči s problematikom stvaranja istorijskog filma na ovim prostorima. U tom smislu on može biti koristan i razumljiv unutar jezika koji zovemo svi drugačije, ali je zapravo jedan, svima nama razumljiv. Makar za većinu naših komšija. Sa druge strane, ovaj žanr je u čitavoj bivšoj zemlji, uglavnom, bio rezervisan za pokušaje edukacije i uspostavljanja jedne opšteprihvaćene, nacionalne slike o prošlosti. Mene je, međutim, zanimalo nešto drugo – da napravim modernistički film o temi koja opet seže dalje od partizanskog vremena i narativa. Od samog početka to se pokazalo kao uzbudljivo hodanje po oštrici, rizično, ali oslobađajuće. Ako ovaj film ima kakav edukativni potencijal, onda je on u tome što podstiče slobodu, što ohrabruje da se oslobodi okvira i posveti imaginaciji. Još uvijek postoji uvjerenje da filmovi treba da nam govore istinu o prošlosti, da nam daju osjećaj političke pravičnosti. A ja mislim da je u ideološkom smislu to opasno. Film treba da bude otvoreno polje zamišljanja. Prostor u kojem se sve može propitati i osloboditi.
Vaš film proputovao je Evropu, počevši od svjetske premijere početkom godine na filmskom festivalu u Roterdamu, prikazan je ljetos u Puli i u Herceg Novom… Sada obilazi svijet. Paralelno sa distribucijom u domovini, u sklopu/oko Njegoševih dana, „Otapanje vladara“ biće prikazano na 40. Međunarodnom filmskom festivalu u Mar del Plati, jedinom sa statusom A kategorije u Latinskoj Americi. Što očekujete od gledatelja sa cijelog globusa? Može li se univerzalno razumjeti priča o vladaru jedne male države iz prošlosti, sa našim specifičnim mentalitetom i okolnostima te se sa svime time povezati i poistovjetiti?
Marko Pogačar: Ova priča je univerzalno razumljiva. Dapače, ona je umnogome svedena na arhetipe, simbole, i oni su za njezinu značenjsku kičmu u najmanju ruku jednako važni, izvjesno i važniji od konkretnog povijesnog konteksta na koji se manje ili više naslanjaju. Prečesto si, na svim razinama, utvaramo da smo nezamjenjivi, posebni. A ovo je priča o jednom rubnom, rascijepljenom karakteru u svakoj mogućoj tranziciji – pa i onoj od života k doživotnoj robiji smrti – u kontekstu vrlo poopćivog okvira odnosa centra i periferije, nejednakih mogućnosti, žudnje za nekim Svijetom s velikim S. Gdje nacionalne kulture vide granitni monolit, stoji, kako je to najčešće i inače slučaj, praznina, ponor pogleda u samog sebe. Ogledala su iskrivljena, konkavna, konveksna, pa se sebi ponekad činimo veći, ali slika je svakako pomalo groteskna. Te propozicije nadilaze epohu, oslobođene su veze uz zadani kulturni krug.
kadar iz filma „Otapanje vladara“
Filmski centar Crne Gore uz vas je u projektu od početka realizacije, u promociji, distribiciji… Bi li se danas moglo bez takve sustavne i kontinuirane podrške, sa skupim proizvodom kao što je film, doći do ove i ovolike vidljivosti?
Dušan Kasalica: Teško bi se do ovakve vidljivosti moglo doći bez sistemske i kontinuirane podrške Filmskog centra Crne Gore. FCCG od 2017. strateški razvija domaću kinematografiju kroz programe za razvoj, produkciju i koprodukciju, kao i kroz podršku promociji i međunarodnoj prezentaciji. Naravno da je važno da iza filmskog projekta stoji funkcionalna institucija koja razumije potrebe savremenog izraza i kinematografije, ali treba pomenuti i da je „Otapanje vladara“ već od faze razvoja gradilo značajnu vidljivost, koja se prirodno nadovezala na uspjeh Ivanovog prethodnog filma. Dozvolite da ukratko objasnim razvojni put filma „Otapanje vladara“. Riječ je o drugom dugometražnom ostvarenju reditelja Ivana Salatića, čiji je film „Ti imaš noć“ imao premijeru na festivalu u Veneciji 2018. godine. Zbog specifične strukture, narativnog toka i autorskog tima, film je uspostavio prirodnu koprodukciju sa Italijom, Francuskom, Hrvatskom i Srbijom, te je podržan i od strane evropskih fondova Creative Europe MEDIA i Eurimages. Nemjerljiv je doprinos producentkinje Jelene Angelovski i koproducenata films: Nightswim (Italija), Bocalupo Films (Francuska), Dinaridi Film (Hrvatska) i Non-Aligned Films (Srbija). Film „Otapanje vladara“ posjeduje sve vrline Salatićevih dosadašnjih radova – prije svega jedan poetski i vizuelan način izražavanja. Tako specifičan i zreo pristup filmu, kroz bavljenje epohom, rijetkost je na ovim prostorima i vjerujem da su svi uključeni u proces ponosni na film koji sada imamo priliku da prikažemo crnogorskoj publici.
Koliko na Njegoša asocira Morlak, toliko sa njim poveznica ima glavni glumac, Marko Pogačar: uz relativnu fizičku sličnost sa čuvenim crnogorskim vladikom frapantno mu nalikuje profilom karaktera jer je pjesnik, prozaik, esejist, urednik časopisa za kulturu, književni kritičar te autor predložaka za eksperimentalne i dokumentarne filmove čija su djela prevedena na više jezika i višestruko nagrađivana. Dakle, misleća duša i multidisciplinarni umjetnik. Reklo bi se da mu nije trebalo biti teško „ući u ulogu“ iako mu je ovo prva filmska.
Marko Pogačar: Zaista, nije mi bilo teško uči u ulogu. No nije na stvari dramski karakter, tip prikaza koji bi zahtijevao iskusnog, profesionalnog glumca. S jedne strane, uzeo sam sam sebe kao puki rekvizit – stolicu. Trudio sam se tom stolicom biti bez previše razmišljanja, postavljajući se gdje mi režiser kaže. Ivanove upute, međutim, često nisu bile pretjerano konkretne. Htio je, mislim, da svaka od tih stolica razmještenih oko ovalnog stola ovoga filma titra na nekakav vlastiti, sebi svojstven, u procesu izgrađen način. I ja sam na kraju uglavnom tako slijedio taj lik, kao utvaru. Važno je bilo razumjeti rascjep u njemu, i zatim ga samo držati otvorenim. Izašlo je što je već imalo izaći.
Ivan Salatić: Kada sam radio kasting za ovaj film, trudio sam se da pronađem ljude koji će sa lakoćom i elegantan, nenametljiv način nositi težinu – ili bolje reći, slojeve konteksta koji su se godinama nagomilavali, a koje će biti teško razmrsiti. Upravo s tim nasljeđem film se i suočava. Postavilo se i pitanje: ko može igrati velikog Njegoša, a da zapravo nije Njegoš? Ko može utjeloviti figuru koju publika, svjesno ili ne, ipak neprestano prepoznaje kroz lične i istorijske pukotine vremena? Vjerujem da Marko u svojoj pojavi i biću nosi stalnu radoznalost i otvorenost – jednu vrstu modernosti koja je mogla da bude protivteža toj „crnoj rupi“ okamenjene istoričnosti iz koje je trebalo, istovremeno, i izaći i prihvatiti je. Naravno, upoznao sam se i s njegovom poezijom, koju izuzetno cijenim, i činio mi se da bi neko ko se na takav način bavi pisanjem mogao biti savršena unutartekstualna – i duhovita, ako hoćete – protivteža toj tradicijskoj težini. Smatram da je naša saradnja bila, prije svega, susret dvojice radoznalih ljudi koji su željeli da isprobaju drugačiju formu unutar filmskog izraza – svaki iz svog ugla.
Na premijerno gledanje, „Otapanje vladara“ ima ritam koji ostavlja prostora za razmišljanje o replikama i stihovima. Vizualno je impresivan; baš svaki kadar ima do perfekcionizma dotjeranu kompoziciju, igru svijetla i sjene, promišljen kolorit, simbole i detalje… Prefinjenu estetiku uopšte, kao sa platna akademskog slikara. Čista primijenjena umjetnost, u pokretnim slikama. Da je u c/b tehnici, djelovao bi kao da je iz starijih vremena (možda bi to čak bio zanimljiv eksperiment za ljubitelje filmskih klasika). Može li (i kako) privući savremenu publiku naviklu i navučenu na brzinu, dinamiku, predvidljivu strukturu bez potrebe za kontemplacijom i po svemu drukčiji izraz blokbastera?
Marko Pogačar: Ovo je film atmosfere. Možete mu pokušati prići na niz načina, promatrati ga kao svojevrsnu vizualnu poemu, niz živih slika, bajkovitu, velike priče lišenu sagu, ili naprosto halucinaciju, ali se morate prepustiti njegovom hipnotičkom ritmu, kompoziciji, pustiti da vas obuzme. Njegov kod je složen, poprilično je neintuitivan, na prvu može zbuniti i odbiti na više načina. Ali ako na njega pristanete i utonete u sliku i zvuk, brzo vas usisa njegova neobična temporalnost, zavodljiv vizualni jezik, provokativan, ikonoklastički politički podtekst. Čini mi se također da jedan dobar dio gledatelja neće dobiti što je očekivao, i da je to dobro.
Ivan Salatić: Što se mene tiče, pluralizam, bogatstvo i raznolikost važni su u svakom segmentu života – pa tako i u filmskom izrazu. Čini mi se da živimo u prilično skučenom i zagusljivom kulturnom prostoru, gdje se agresivno nameću sadržaji koji dominiraju svojom predodređenošću i ekonomskom logikom koja sve posmatra jednako. Na kraju, i mi sami postajemo jednaki tim proizvodima i njihovoj „vrijednosti“. Zato je raznolikost dragocjena, kao i otvorenost prema novim idejama, spremnost na širenje vidika i brušenje ukusa.
intervju vodila: Silvija Glavić Grgur
——————————————-
Mediji mogu da preuzmu i objave ovaj materijal isključivo uz prethodnu pismenu saglasnost Filmskog centra Crne Gore. Zahtjevi mogu da se pošalju na email: press@fccg.me