Jedan od značajnijih predstavnika novije crnogorske kinematografije svakako je Ivan Salatić, iako se po temama u njegovom opusu, specifičnom senzibilitetu i biografiji može reći i da je dijete regiona i svijeta. Rođen je u Dubrovniku 1982. godine, odrastao u Herceg Novom, zatim u Beogradu završio Školu likovnih i primijenjenih umjetnosti, pa na Cetinju Fakultet dramskih umjetnosti, da bi obrazovanje zaključio Master studijima HFBK u Hamburgu. Kao reditelj, scenarist i producent potpisuje nekoliko kratkometražnih filmova koji su predstavljeni na najprestižnijim filmskim festivalima širom planete, a iza njega su i dva dugometražna filma, „Ti imaš noć“ iz 2018. i ovogodišnji, „Otapanje vladara“. Posljednji je svečano prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu, uz podršku Filmskog centra Crne Gore.
Imponuje li vam saznanje da vas se smatra autorom iz same perjanice današnjeg crnogorskog filma?
Pa svakako mi prija kada čujem da moji filmovi nešto znače ljudima. Ipak sam uglavnom koncentrisan na sam rad, na proces, koji je uvijek dug i zahtjevan, pa nemam baš uvid kako to sve izgleda sa strane, u širem kontekstu. Sad mi je izašao drugi film, i tek treba da vidimo kako će da prođe. Ali da, svakako mi imponuje to što pitate.
Jeste li vi zadovoljni razvojem aktuelne crnogorske kinematografije i podrškom koju u tome imate?
Zahvalan sam jer iskreno mislim da moji filmovi ne bi mogli nastati bez te podrške. Počeci su bili teški, kao i kod mnogih. I Filmski centar Crne Gore se razvijao paralelno s nama autorima. Ta podrška je stvarno važna i nadam se da će je biti još više. Posebno sam zahvalan FCCG-u, kao i evropskim partnerima, jer su kod ovog drugog filma učestvovale čak pet koprodukcija.
Kako biste domaćoj publici predstavili „Otapanje vladara“?
To je film koji se bavi identitetskim temama vezanim za Crnu Goru, ali kroz širi kontekst, kroz umjetnički film. Koristimo istoriju i slike iz nje, ne da bismo pričali istoriju, već da bismo probudili drugačije poglede, neke nove percepcije. U pitanju je igra sa značenjem, a ne tvrdnja.
scena iz filma „Otapanje vladara“
Neki kritičari kažu da se referišete direktno na Njegoša.
Pa, još kad sam počeo da pišem, bilo mi je jasno da ću koristiti istorijske figure i kontekste kao polaznu tačku. Ali to nije biografski film. Film ide dalje, slojevitiji je i bavi se identitetom na drugačiji način. Inspiraciju crpim iz više izvora. To što su neke domaće recenzije izašle, a film još nije prikazan domaćoj publici, doprinosi tim tumačenjima. Siguran sam da će, kad ga pogledaju, otvoriti i druge, meni važnije teme.
Koji vam je draži film – „Ti imaš noć“ ili „Otapanje vladara“?
Ne mogu da ih poredim. Potpuno su različiti. Namjerno sam išao u drugom smjeru sa „Otapanjem“, jer mi je važno da svaki film bude potraga za bogatijim izrazom. Prvi je možda emotivniji, drugi složeniji… ali svaki je svoj, za sebe.
Većina vaših filmova su kratki – zašto?
Kratki filmovi su odlična forma za početak. Ne traže velike budžete, a omogućavaju da istražuješ stil i jezik. Meni je bilo važno da radim kontinuirano – tih pet filmova sam napravio u četiri godine. Dugometražni filmovi zahtijevaju više svega – vremena, resursa – pa su i pauze duže.
U inostranstvu najbolje prolaze žanrovski hibridi, igrano-dokumentarni filmovi. Dijelite li to mišljenje?
Mnogi autori koriste tu metodologiju, ali to je prisutno odavno – od neorealizma, recimo. Mene više zanima rad sa stvarnim materijalima – dokumentima, faktografijom – koji se pretaču u fikciju. To je prisutno i u književnosti, kod Danila Kiša na primjer. Bitno mi je da takav pristup postoji, bar u procesu rada.
Završili ste umjetničku školu. Očito je da vam je likovni jezik važan. Imate li uzore?
Imam, ali ne bih rekao da se direktno naslanjam na nekog konkretno. Neki autori mi znače u određenim fazama rada – kad razmišljam o ideji, o tonu. Ne mora da postoji direktna veza. Koristim sve što sam do sada upoznao i što mi znači. To mi je važno, ali nije vezano nužno za jednog autora.
Možete li ipak navesti neka imena koja vas inspirišu?
Skoro sam gledao restauriranu verziju „Ljepote poroka“ Živka Nikolića i bio sam oduševljen – koliko je film zapravo savremen i jak. Volim zaista puno autora. Svi su veoma različiti, ali im je zajedničko to što ne idu prevashodno iz psihologije, već iz stila i načina rada. To osjećam kao blisko.
Gdje se osjećate „kao kod kuće“? Ima li grad koji vas bolje razumije?
Teško pitanje. Pripadnost je nešto što me stalno kopka. Volio bih da osjećam pripadnost, a često je nemam. Možda je jedino ono što mi je blisko – jezik. Gdje god sam blizu jezika koji mi je blizak, osjećam se manje-više svoj na svome.
Na početku ste se bavili generacijom mladih odraslih tokom ratnih devedesetih. Da li je to i lična priča?
I jeste i nije. Neki osjećaj gubitka postoji kod mnogih ljudi, kod više generacija. Ne mislim da se ta trauma razriješila – samo je vrijeme prošlo. Ljudi pokušavaju da uhvate korak sa sadašnjošću, koja je turbulentna. Osjećaj da je život mogao biti drugačiji – to svi prepoznajemo. Ali moraš dalje, u nove okolnosti.
Hoćete li se i dalje baviti tim temama?
Trenutno razvijam novi scenario i čini mi se da teme kojima sam se bavio nekako pronalaze put – samo u drugom obliku. Savremeni život je toliko dramatičan i neizvjestan. Teško je znati u kojem pravcu idu stvari uopšte, pa tako i vezano za samu kreativnost, ali proces i potreba za izražavanjem je ono što me vuče naprijed. Sve što sam ranije radio, na neki način pretače se u nešto novo.
intervju vodila: Silvija Glavić Grgur
——————————————-
Mediji mogu da preuzmu i objave ovaj materijal isključivo uz prethodnu pismenu saglasnost Filmskog centra Crne Gore. Zahtjevi mogu da se pošalju na email: press@fccg.me